U
iščekivanju vikenda i odmaranja, tokom nedelje prebrisala sam i sredila sve što
postoji u kući i lepo isplanirala ručak za ta dva dana koji mi neće oduzeti mnogo vremena. Sve sam
ja to lepo u svojoj glavi zamislila.
A
onda dolazi muž sa posla. On je toliiiko umoran. Boli ga stomak, želudac, šta
li. Ali, baš mu je loše. Ono što sam mogla i znala, skuvala sam mu jedan čajić,
rekla da malo legne, pa posle da odemo do lekara. Sve sam ja ovo olako
prihvatila, jer znam kad je bolestan, on je i dalje na nogama i ne prenemaže
se.
Prolazi
vreme, on i dalje leškari, žali se, a neće da ide kod lekara. Znam da haraju
ove boleštine, čitam svašta u novinama, razmišljam možda je virus, možda čir,
možda je na poslu pojeo nešto... Otkud znam, nisam doktor. Dolazi njegov tata
da pijemo kafu, pričamo nešto, a moj muž ustaje u jednom trenutku i odlazi u sobu da prilegne. Gleda čovek mene,
ja mu objašnjavam kako je situacija dramatična. Odlazi svekar kod njega, ja
slušam razgovor, pita ga da ga odveze kod nekog privatnika ili ima neki lek za
želudac da mu donese, ali ovaj moj neće ništa. Leži i pati i „bol boluje od
ljutijeh rana.“
Pijuckamo
kafu svekar i ja, gledamo neku emisiju na „Travel-u“, pričamo o tome, a vidim
da je čovek sve vreme napet i da ga nervira to ponašanje. Pita on mene kako je
jeo kad je došao. Ja sad razmišljam, petak je i postimo, standardno smo jeli
ribu i pomfrit uz to i da je fino on to smazao. Kreće čovek i ulazi da vidi još
jednom njegovog naslednika, muškog potomka, i kaže mu: „Ona lepo sprema hranu i ume da
umesi, ali ti ne moraš 2/3 toga da pojedeš. Za nekoliko meseci si nabacio bar
10 kilograma.“ Ja umirem od smeha u sebi, a i drago mi je zbog komplimenata.
Jeste se on ugojio, znam ja to, ali mu lepo stoji, pre je bio mršav. Ili ja to
tako gledam.
Subota,
i dalje ista atmosfera. Skupljam ja stvari po kući za pranje i, sasvim
slučajno, ispadnu mi neke čokoladice iz džepa. Kaže muž to on kupio da ima kad
ogladni na poslu, pošto ne stigne da ode na ručak. Uzmem ja jednu i ispljunem
je. Pokvareno. Užas mi je u ustima. On mene ubeđuje da nije pokvareno, nego ima
malo čudan ukus, jer ima narandžu u
filu. Ja ga gledam i ne verujem šta priča. On je to jeo od srede, nekoliko tih
svakog dana i nije shvatio da to nema čudan ukus, već da je pokvareno. O, moj
bože! Imam dva deteta u kući!
Bar
sad znam šta mu je.
Pozdrav, žene!
Нема коментара:
Постави коментар