Otvaram oči, jutro, mir. Pogledam na sat, pola
osam. Pola osam! Skačem iz kreveta, misleći kako kasnim, a onda se u trenutku
setim da sam na odmoru.
Ustajem i šetam kroz mirnu kuću. Muž se sam
spremio i otišao na posao, nije me ni pozvao, sin još spava. Biće nešto od ovog
dana. Još u pidžami, stavljam kafu i uživam u miru. Ne doživljava se ovo svakog
dana. Ne sećam se kada sam poslednji put uživala u kuvanju kafe. Upijala sam
miris ovog crnog zlata. Uvila sam se u ćebe i izašla na terasu da popijem kafu.
Kakav mir i tišina! Slušam tišinu! Uživam u pogledu prirode. Posmatram kuče
kako se valja po travi i kopa zemlju. Prolaze ljudi, okreću glavu, prave se da
me ne primećuju. Verovatno misle ili da sam luda ili neka umetnica u svom
svetu. A ja samo koristim taj značajan sat, šezdeset dragocenih minuta da se
odmorim i živim svoju bajku posle ne znam ni sama koliko vremena.
A onda bum! „Mamaaa, budan sam!“ Povratak
u realnost!
Dobro jutro, dame moje!
Нема коментара:
Постави коментар