Sinoć, kao
petak, dogovorim se ja sa prijateljicama da se konačno malo vidimo. I zaista
sam sa uživala. Nekako mi se mozak odmorio i opustio. Ispričale smo se,
izjadale, ismejale. Vreme je proletelo. U nekom trenutku sve više ljudi ulazi i
posle nekog vremena spazimo da je to, uglavnom, omladina. Već je 10. Petak i
izlasci počinju. Počinje i muzika da se pojačava i shvatile smo da više nema
priče za nas i da više tu ne pripadamo. Pozdravile smo se i zakazale sledeće
viđenje.
Na putu do
kuće svratih do prodavnice da iskupujem nešto kako ne bih morala ujutru da
žurim. Stade na metar od mene neki džip, gruva muzika iz njega. Iz njega izlaze
dve devojke i jednoj njih vozač džipa daje novac. Ulaze u prodavnicu njih dve,
a on ostaje. Negde mi upade u oči činjenica da nema više od 20 godina. Sigurno
je zaradio teškom mukom za taj džip, mislim se ja.
Ulazim
unutra i tamo srećem dve devojke iz ulice. Pozdravile smo se, pričaju mi kako
je na fakultetu. Jedna studira građevinu, druga medicinu. Kažu mi, neće da
izađu, ostaće kod kuće jedne od njih, kokice, tv i malo uživkanja. Setih se tih lepih trenutaka iz studentskih
dana. Srećem i one devojke iz džipa. One kupuju alkohol. Naravno, na njima je
sve mini. Podseti me njihovo "hodanje" na štiklama kako sam i ja nekad tako. Nasmejah se sebi.
Dolazimo do
kase. Propuštaju me moje poznanice mlade, ali se one dve sasvim nepristojno
uguraše i odoše ispred nas. Stvara se zanimljiva situacija. Pri plaćanju, jedna
od njih je sasvim tiho i sramežljivo rekla prodavačici da joj treba i pakovanje
durexa. Prodavačica, kojoj to nije strano, ponovi za njom glasno i pita je da
izabere. Ni puder nije pomogao da sakrije njenu postiđenost i crvene obraze.
Druge dve devojke posmatraju to sa gađenjem.
Ispred
prodavnice ih čeka baja, smeje se devojci što se postidela, ali, eto, on nije
smeo da uđe i kupi sam. Uđoše svi u džip, odvrnuše muziku i odoše.
Na putu do
kuće razmišljam o devojkama. Kakva je njihova budućnost? Ove će završiti fax,
radiće, možda će imati malo više sreće. Možda odu iz zemlje. A ove dve? Nekako
mi se javiše dve krajnosti. Ili će skroz propasti ili će biti direktori ovim
devojkama što studiraju.
Dođoh kući i
poljubih sina sa mislima da za njega živim, borim se i stvaram. Sve da ga
izvedem na pravi put.
Srećno nam
bilo, majke!
Нема коментара:
Постави коментар